GDJE JE MOJ ZAGREB

U Zagrebu više ne živim

i zato mi je žao.

Stari Zagreb često snivam

kada sam mu sebe dav'o.

Gdje su ruže s Cvjetnog trga?

Stare čage, "moja špica"?

Zvonki korak s Gornjeg grada

nasmiješena, sretna lica.

Gdje su nestali pereci?

Gdje su dečki? Gdje su cure?

Pušlek cvijeća iza leđa

i čekanje ispod vure?

Gdje su Savske plave vode?

Gdje su starinski dućani?

Tajni poljupci u mraku

i šestinski kišobrani?

Da l' još drnda uspinjača? 

- odjednom mi nešto sine.

Da l' se vožnja liftom plača 

neboderom u visine? 

Da l' još svira dobar trio

na balkonu u kavani?

Da li je na Dolcu gužva

i štandovi načičkani?

Da l' Maksimir još miriše

kao kad smo bili mladi?

Vjetar da l' platane  njiše?

 "Medvednica" da li radi?

Da l' tuguju za mnom vrbe

u dvorištu iza škole

i pjevaju noću cvrčci

u Zajčevoj kad se vole?

Sjetim se i one klupe

kad su na nas zvijezde pale,

gdje sam jedva tupim ključem

ureziv'o inicijale.

Mladost ode poput vode

i propuste ne oprašta.

Kada sklopim stare oči

ostaje mi samo mašta.

Sve prolazi, sve se mijenja

i zato mi i dođe žao.

Kako li je lijepo bilo

kad sam o svem' manje znao.

Nema više "ljubim ruke"!

Poštovanja. To me dira.

Ni gospode nema više.

Nema starih kavalira.       

U Zagrebu ja sam rođen.

Bog je dao tu mi sreću.

Kako li je nekad bilo

zaboravit nikad neću.

Zagreb živi nikad brže

i mijenja se svakog trena.

A od mojeg "starog" grada

osta' samo uspomena.

Sve je manje purgeraja..

Ni boema nema više..

Sve je više kupleraja!

Željko Mance